Velebit izbliza. We (don’t) hate mountains.

Htjeli bi provesti dan u prirodi, ali vas boli noga, prehlađeni ste ili malo lijeni… Nakon ovog teksta i fotki Borka Vukosava imat ćete osjećaj kao da ste se popeli na Velebit i da ste bili s njima…

Pokazala sam vam Ždrilo, planinsko sklonište na Velebitu kojega je napravio arhitekt Ivan Juretić. Tada sam vam rekla da Borko Vukosav priprema blog We hate Mountains… Blog je online, a nakon ovog imat ćete feeling kao da ste i vi s njima bili ondje.

Borko Vukosav

Tko su oni? Borko Vukosav fotograf Telegrama i Dbloga s gomilom fotografskih nagrada i začetnik ideje o planinarenju i blogu We hate mountains. Uz njega tu su i njegovi prijatelji David Oguić, akademski snimatelj, Ivan Lušičić, arhitekt/VJ/još malo pa akademski dizajner svjetla te Mario Kučera, fotograf i Gastro nomad. Ukratko, užasno zanimljiva ekipa koja voli planinarenje, druženje, prirodu… Jako vizualni tipovi s kojima ćemo ponekad ovako virtualno i mi planinariti.

I dok čekamo malo da zatopli i da opet krenu u planine, pokazat ću vam report s njihovog zadnjeg penjanja na Velebit.

Borko Vukosav

Evo, što je Borko, naš novi D Gost ovog puta ne samo snimio, nego i napisao. Integralnu verziju na kojoj imate preko 600 fotografija i uistinu dokumentirano apsolutno sve, pogledajte na Borkovom blogu wehatemountains.com

Iako prosinac i snijeg nisu neki specijalan razlog da bi se klonili planine i boravka u prirodi nekako smo ipak odlučili skoknuti do Velebita i osvojiti vrh, dva, i time zatvoriti sezonu 2016. po pitanju ne-jednodnevnih izleta ali bez ikakvog forsiranja, dapače najljenije moguće. Razlog ljenosti je bila i činjenica da ćemo spavati u skloništu Ždrilo pa smo nekako podsvjesno kužili da idemo samo guštati.

Od samog početka šok nam je bilo vrijeme. Naime, ne samo da je bilo sunčano puna dva dana uz minimalno vjetra, već je bilo bar 6-8 stupnjeva toplije nego u Zagrebu tako da samo se od samog početka penjanja kuhali kao nenormalni.

Borko Vukosav

Uspon kreće od Baških Oštarija: makadamski put do vrha sanjkališta/skijališta pa planinski put koji je tu i tamo ispresjecan makadamskom cestom koju šumari koriste za oržavanje šume i odvoz drva.

Borko Vukosav

Planarski put, iako je poprilično strm, nije pretjerano težak već se više ima potreba ubrzati korak i što prije doći do pogleda i skijališta koje se nas cijelo vrijeme prati iza leđa.
Prvi prijevoj dolazi poprilično brzo, tipa nakon 25 minuta, i tu počinje prvo spuštanje nakon čega se već nakon par minuta otvara pogled na more i otoke.

Borko Vukosav

Uživanje na predivnoj žutoj/suhoj livadi i sunce/more nam je okupiralo sva osjetila tako da smo skroz zaboravili na činjenicu kako je cijeli spust do livade preoran od divljih svinja… al do mjere da su nam noge u tenisicama zapravo propadale 5-6 cm u zemlju.

Borko Vukosav

Nakon livade staza se spušta u gustu šumu koja na se po vrsti izraslog drveća svako malo mijenja no ne napušta nas sve do samoga cilja.

S obzirom da smo u udolini, znači zavjetrini, na suncu je pakleno vruće, a u hladu opako hladno već nakon par sekundi… očito je da na ta mjesta sunce nikada ne dopre pa čak ni ljeti.

Borko Vukosav

Nakon spusta ide uspon pa opet spust pa opet uspon s time da je pomalo klaustrofobično cijelo vrijeme hodati šumom s ogromnim krošnjama bez ideje gdje nas staza vodi, a i činjenica da se svako malo spuštamo zapravo ne ostavlja neki dobar osjećaj da smo na pravom putu.

Borko Vukosav

Dodatan je problem što staza, iako jako dobro markirana, ustvari nema markacije za Ždrilski kuk što nam je destinacija za taj dan, no dva i pol sata od polazišta na prijevoju uočavamo “skretanje u desno“ i oznaku za sklonište i početak penjanja po stijenama.

Borko Vukosav

Stijene smo lako savladali i nakon dvadesetak minuta našli se na ždrilskom sedlu bez da smo na prvo gledanje primjetili sklonište Ždrilo pošto je isto malo zavučeno ispod stijene kako bi bilo zaštićeno od vjetra sa svih strana.

Kako imamo još cca 3 h svjetla bacamo se na posao skupljanja i sječe drva za ogrijev jer iako je sklonište opskrbljeno s istim fer je doprinjeti i nasjeći drva više nego što ćeš potrošiti.

Borko Vukosav

U skloništu se nalaze dvije pile, dvije sjekire (iako sam ponio svoju bebu kao mjeru predostrožnosti), karimati, šator, kabanica i slične potrepštine za planinare koji su zaboravili ponijeti ili im se oštetilo, dok se na policama nalazi hrana u konzervama koju planinari na odlasku ostavljaju sljedećim gostima, a što smo u konačnici i mi napravili.
Sklonište, osim što ima led rasvjetu koja se puni na solarne panele i špinu koja radi na baterije koje se pune s solarnih panela, ima super riješenu opskrbu vodom.

Borko Vukosav

Naime, ispod kućice se nalazi spremište s vodom koje se puni kišnicom s krova koja se čisti kroz filtere u cijevima, a isto je dostupno tako da se otvore vrata u podu pa zatim poklopac tanka, što smo u konačnici i mi morali raditi s obziom da je voda bila zaleđena pa smo led lomili sjekirom kako bismo nasuli vodu za piće. Nakon nacjepanih drva, čaja i suhog voća, shvatili smo da nismo spremni za počinak te David, Ivan i ja s Kirom odlazimo na vrh Ždrilski kuk (1165m) dok Mario ostaje zagrijati kolibu i pripremiti večeru.

Borko Vukosav

Uspon od pol sata do vrha nije toliko zahtjevan no iziskuje penjanje po stijenama. Tim gore jer nismo pratili markacije već samo gledali sami vrh i penjali se svako svojom stazom dok pritom nosimo lampe pošto nas na povratku u sklonište čeka mrkli mark i noć.

Kira je imala problema sa stjenama, tj. brinuli smo se za njen povratak, tako da je David htio odustati. No prilagodili smo joj rutu i zaključili da ćemo se natrag spuštati s druge strane-kroz šumu tako da bude lakše.

Borko Vukosav

Pogled s vrha je zaista predivan, a puca na Kornate, Pag, Rab. Biti tamo u suton i uživati u pogledu neopisivo je iskustvo!

Borko Vukosav

Ispunjeni pozitivnom energijom spuštamo se po mraku. Večera i druženje, vatra ispred skloništa za zle duhove i zabava… dan nije mogao bolje završiti.

Izolacija kolibe je do te mjere genijalno napravljena da jedna cjepanica u peći ne samo da ugrije prostor u dvije minute već drži toplinu narednih par sati pa sam tako cijelu noć proveo spavajući u kratkim rukavima s ugašenom peći na otvorenoj vreći za spavanje koju koristim isključivo kao madrac, a i dalje se kuham i budim od vrućine…

Budimo se rano, 5:30-6h, najprirodnije moguće – sunce još nije izašlo ali se očekuje svaki tren tako da smo se neplanski svi sastali na južnom bridu na livadi ispod kolibe kako bismo ispratili mjesec i dočekali sunce. Zanimljivo je što nije bilo nikakvog dogovora već kako se tko probudio tako je instiktivno otišao na južni brid, koji se ne vidi iz kolibe, i iznenadio se drugim koji je došao prije s istom namjerom.

Borko Vukosav

Nakon doručka i još uživanja na suncu odlučujemo se za povratak s time da se Mario vraća istom stazom kojom smo došli, a mi se idemo popeti na Veliki Sadikovac (1286m) jer ćemo se na taj način kružno vratiti na početnu točku, a i nema smisla ne uživati na suncu u prosincu pogotovo kada znamo da nas doma čeka hladnoća i tmurno vrijeme.

Borko Vukosav

Nakon spusta se penjemo pa se opet spuštamo pa se opet penjemo pa se opet spuštamo i u tom trenutku uočavamo suncem obasjan vrh za koji niti ne znamo kako se zove već se bez razmišljanja penjemo na njega. David je jurcao, Ivan je stao odrijemati na putu za gore, a ja sam fotografirao i zapravo se utrkivao s Davidom do vrha dok je Kira trčala od jednog do drugog do trećeg u razdaljinama od 60m.

Borko Vukosav

Nebitno je tko je prvi stigao na cilj već je važno da smo saznali ime vrha pa smo na karti mogli “otkriti“ kako se uopće spojiti na neku od staza i doći do automobila u Oštarijama.
Hod po grebenu prilikom spuštanja je možda najzanimljivijie iskustavo tog dana jer smo se morali skoncentrirati na uski planinarski put dok nam s lijeve strane pogled odvlači predivna obala i otoci, a s desne strane tamna gusta šuma i Bosna.

Borko Vukosav

Spust je vrlo jednostavan iako na nekim djelovima treba skakati sa stijene na stijenu, a u samom podnožju se spaja na šumski makadamski put koji se račva u milijun smjerova i pravo je čudo da smo iz prve napamet pogodili smjer povratka dok su nam lovačke čeke i pomalo apokaliptična atmosfera zapravo jasno davale do znanja kako se približavamo civilizaciji.

Borko Vukosav

Po dolasku do sanjkališta/skijališta s početka, Kira i ja se spuštamo po zelenim površinama samog skijališta dok David i Ivan idu po starom makadamskom putu kojime smo išli gore. Tu se sreću s Mariom i dva mlada planinara koji su krenuli u sklonište Ždrilo.

Borko Vukosav

Naime, iako je je sklonište zaista genijalno uređeno, koliko smo pohvatali konce nije baš toliko prenapučeno. Međutim, kao i sa svakim skloništem, uvijek postoji vrlo velika mogućnost, s obzirom da ne postoji rezervacija, da ćete nekoga tamo zateći i to u mjeri da niti ne bude mjesta za vas (ovisno koliko vas ima) tako da morate postavljati šator (koji nikad ne nosimo) ispred kolibe i sl.

Na povratku doma zaključili smo kako je odlično da nismo nikoga sreli ni u jednom dijelu planine i da smo zaista bili sami po obroncima i vrhovima puna dva dana.

Borko Vukosav

 

Komentiraj