Mogu li kavane preživjeti i 21. stoljeće?

Koliko veliko je preveliko? Da li uistinu jedan prostor može biti i dobar dnevni kafić s izvrsnom kavom, slastičarnica, restoran i mjesto za ples, partijanje? Ana s bloga Mjesto za Kavu by Travel girl i ja išle smo to tajno provjeriti

Johann Franck, kad se otvorio, bio je senzacija. Svi su pričali o njemu. Nekima se jako svidio novi koncept Tome Ricova, Francka i dizajnera interijera Nedeljka Mikaca, a nekima nikako. Meni je to bilo osvježenje nakon rekonstrukcije Ante Vrbana iz 2009. kada se na neoromantičarski način pokušao oživjeti stari duh Zagreba. Zagreba, malog Beča. Kičastijeg, provincijalnijeg, naravno. I zato mi je taman, mračan, pomalo industrijski štih Johanna Francka prilično sjeo. No, sada kada je i od toga prošlo više od dvije godine, kada su se strasti prilično slegle i kada je dio Zagrepčana jako zavoljelo Johann Franck, ne više Gradsku kavanu, možda je vrijeme za oživljavanje teme gradskih kavana u 21. stoljeću.

Borko Vukosav

S druge strane sigurno ste na dblogu već primjetili da svako toliko Ana s bloga Mjesto za Kavu by Travel girl i ja svako toliko idemo u malu tajnu inspekciju, baš kao normalne, prave gošće. Naručujemo kavu, pijemo, pojedemo neki kolač, promatramo uslugu, čistoću, interijer. I to uvijek radimo nenajavljeno, ponekad i nekoliko puta, prije nego što napišemo tekst. A tek nakon toga ugovaramo pravo fotografiranje i razgovor s vlasnicima.

Borko Vukosav

I zato smo odlučile posjetiti tih nekoliko gradskih kavana koje su preostale u gradu. Mala kavana i Johann Franck, nakon zatvaranja ex Ban caffea i Aide, te posve drugog koncepta u kavani Dubrovnik, zapravo su ostale posljednje.

Borko Vukosav

Evo kako nam je bilo. Btw ako želite pročitati što jednu kavanu čini pravom kavanom moja preporuka je tekst Dominka Blaževića Psi laju, kavane prolaze objavljen na Vizkulturi.

Borko Vukosav

Prvi dojam…
Ana: Definitivno mi je ovo mjesto za večernje izlaske. Nikako se ne uklapam svojim načinom razmišljanja u njihov koncept dnevne varijante. To ne znači da je njihova ponuda loša. Jednostavno, meni treba više od zgodno složenog industrijskog dizajna toga prostora.
Boba: Ja ću pokušati sve ovo gledati s očima promatrača koji o svemu što je bilo ne zna apsolutno ništa. Da sam prvi put u životu ovdje, da sam neki turist i uđem u ovaj prostor, bila bih potpuno impresionirana. Oduševljena.

Borko Vukosav

Ok, a sad drugi…
Ana: Mogu shvatiti zašto Zagrepčani vole ovo mjesto (pogotovo studenti), no, ja radije ovamo dolazim navečer, ako baš nitko od mojih prijatelja ne organizira umjesto toga druženje uz vino. I dalje Johann Franck ne mogu doživjeti kao mjesto gdje bih uživala u kavici. Međutim, to je moj subjektivni doživljaj i vjerujem da bi se razišla u mišljenju s mnogim ljudima.
Boba: Da i ne. Zapravo, moj problem je što mi je ovaj prostor prevelik da bi bio intiman što ovako uređenje sugerira, a opet je premalo glamurozan da bi bio kavana. Jako nezahvalan zadatak. Nikada arhitektu ne bih voljela bit u koži.

Borko Vukosav

Kakva ti se čini ponuda?
Ana: Koliko sam primijetila u Francku možeš i doručkovati, ozbiljno ručati, večerati, popiti kavu, pojesti kolač ili popiti neko pićence. Lokacija je primamljiva svima, a pogotovo strancima, tako da mi se čini da je idealno imati takvu ponudu. Imamo sve što možete zamisliti, furaju na sav glas.
Boba: Ponovit ću opet. Da sam turist ovo bi mi bio prostor o kojem bi pričala svojim prijateljima. Ovako, sam malo tipičan Hrvat. Svjesno ili ne, u svemu tražim mane.

Borko Vukosav

A konobar?
Ana: Čudno je kad ti momak od nekih dvadesetak godina govori ‘Izvol’te, moje dame’. Takvim nastupom mi se više uklapa u staru varijantu ovog mjesta, a ne ovu modernu.
Boba: Da, a opet mu fali malo neke finoće. Mislim da se konobari puno bolje uklapaju u večernji način rada koji iziskuje brzinu, koncentraciju, čitanje s usana…

Borko Vukosav

I dobile smo kavu…
Ana: Možda najbolja Franckova kava koju sam pila, no sigurno ne i najbolja kava koju sam pila. Bilo bi stvarno čudno da kava u Francku nije korektna.
Boba: Zaista fina kava.

Borko Vukosav

Kakva ti se čini ekipa koja zalazi?
Ana: Zagrebačka mladež, poslovnjaci, stranci, rekla bih da nema pravila. Ja baš nekako volim mala mjesta gdje se svi po boji laptopa raspoznajemo. Johann Franck je ogroman, toliko ogroman da se osjećam kao gost, nevažno. Ne bi smjelo biti tako.
Boba: Slažem se i ja volim manja, intimnija mjesta, a opet, drago mi je što su Zagrepčani prihvatili ovu kavanu. Jer vraćanje u povijest često nema smisla.

Borko Vukosav

Dress code?
Ana: Ovo mjesto trpi sve varijante. Ako bih se odlučila doći navečer, rado bih došla u nekim štiklama, s velikim naušnicama i u oblaku parfema. Obavezno u nekoj udobnoj odjeći jer želim večer pamtiti po plesu. Štikle neće smetati razbacivanju na podiju, bez brige.
Boba: Anything goes. I to je za ovako veliki prostor jako dobro.

Borko Vukosav

Koji ti je najveći plus?
Ana: Zagreb je dobio mjesto u centru grada za izlaske. Koliko znam imaju raznoliki program i nisam čula da puštaju cajke. Veliki plus!
Boba: Raznolik program i suvremenost. Meni je to plus.

Borko Vukosav

Minus?
Ana: Objektivno nemam neki minus. Sve što sam ti rekla je vrlo subjektivno i temelji se na nekom mom doživljaju. Johann Franck i ja se volimo subotom navečer. I neka tako bude i dalje.
Boba: Miris luka. Kroz ventilaciju me svako toliko zapljusne i to gdje najmanje očekujem.

Borko Vukosav

Hoćeš li opet doći?
Ana: Navečer da, ujutro/popodne baš i ne. Radije biram neka druga mjesta u dnevnoj varijanti.
Boba: Hoću. I popodne i navečer. Makar i ja imam draža mjesta u gradu.

Borko Vukosav

A sad kako je sve to vidio Borko Vukosav.

Komentiraj