On tu moć pokazuje već dugo; u Hrvatskoj napose u komadima Olivera Frljića ili Bobe Jelčića, pa se postavlja pitanje s čime to Marčić pred nas staje nego s glumom u onom iskonskom i čovječnom smislu – neodoljivom i zbunjenom, krutom i mekom, toplom i hladnom, bliskom i dalekom. Dozlaboga promišljenom i dozlaboga spontanom. Za vidjeti Jerka kakvog ga se trenutno ne može vidjeti u Zagrebu – a razloge zašto donose redci koji slijede – valja skočiti do Ljubljane.

TELEGRAM: Već neko vrijeme niste aktivno prisutni u hrvatskom kazalištu. Ne možete se baš povezati s temama koje se obrađuju u domaćem teatru danas?

MARČIĆ: Načelno da, emotivno i suštinski često ne. Redatelji kao da si ne postavljaju pitanje – “Što želim komunicirati ovom temom, što me istinski ovdje ‘žulja’, kome ovo komuniciram?” Radi se nešto radi programa; institucije filaju naslove zbog toga što moraju iznijeti toliko i toliko premijera. Dođu redatelju i pitaju ga: “Želiš li raditi Krležu”, nije se, naime, dugo radio, a on odgovori potvrdno, i to je to.

Peter Brook piše o tome da proces počinje hintom, odnosno nagovještajem, nekim mirisom, bojom, nekom polazišnom točkom, ne nužno gotovom idejom. Ona ne mora biti vrlo jasno i precizno sročena u neku tezu ili pitanje, ali mi se čini da ona kod nas rijetko i postoji. Završiš s gledanjem predstave i počneš trošiti vrijeme na pitanja: zašto sam to gledao, kakve to ima veze sa mnom; odnosno, odakle, uopće, želja da se predstava postavi. Kao što je rekla jedna stara poznata srpska glumica: “Lepi glumci, lepi kostimi, lepa muzika, a predstava – dosadnaaa”.

TELEGRAM: Na koji vi način birate projekte na kojima želite raditi?

MARČIĆ: Meni biranje u životu ide teško, pa se oslanjam na to što ne bih. Jako je puno toga što ne bih i za mene se, u posljednjih deset godina, suzila mogućnost, odnosno mjesta na kojima bih se u kazalištu mogao izraziti. U Zagrebu, u ovom trenutku, osim ZKM-a, mislim da ne postoji mjesto na kojem bih se snašao. Kolektiv mi je jako bitan, a isključivo dramsko kazalište nije niša u kojoj se snalazim. Nisam dramski glumac u klasičnom smislu. Ako je dramski teatar nešto što je rezultat nekog drukčijeg, istraživačkog pristupa, onda može.

TELEGRAM: Kako se onda Krležina “Leda” u režiji Franke Perković u HNK-u našla u vašem opusu?

MARČIĆ: Pokušao sam raditi kako inače radim ali se, nažalost, redateljica i ja nismo uspjeli razumjeti praktično, na sceni. HNK, kao i mnoge druge institucije, ima svoj identitet, estetiku, publiku, neke zadatosti, pa se glumac odluči hoće li ih slijediti ili ići kontra. Pokušavao sam ići kontra sa svojim bivanjem na sceni u tom komadu, ali mi nije uspjelo. Zanimala me destrukcija, biti protiv svega, a ne moći se maknuti od poznatog, osamostaliti, odrasti.

Urban je, kako ga ja vidim, čovjek koji želi jasno dati do znanja da je protiv konvencija, građanskih pravila, dogovora, licemjerja; čovjek kojem se ne sviđa forma, kojem bi na živce išla gluma, kazalište, pa i sam Krleža vjerojatno. No ne može bez njega, on ga je napisao. U ovim okolnostima bio je to, kako je Ivica Kunčević govorio, salto i po’. Svako lice koje sam radio sam, unutar procesa proba, nadopisivao, mijenjao i razvaljivao uz pomoć dramaturga i režisera – od Horvata, preko Jelčića i Božića pa do Rajić Kranjac. Ovdje mi to nije pošlo za rukom.

Ljudi odlaze u kazalište kako bi gledali druge ljude koji se pretvaraju da su neki drugi ljudi. To očito stoljećima funkcionira, a meni je na to oduvijek teško pristati. U meni uvijek neko dijete viče: “Hej, ljudi, ovo nije za pravo!” Da bih povjerovao sebi, mora biti zadovoljeno jako puno stvari. Moram povjerovati redatelju i njegovoj estetici, sadržaju; moram razumjeti razloge zbog kojih to radimo, razumjeti frustraciju i muku iz koje želim postaviti nešto na scenu. Kod Nine Rajić Kranjac na “Anđelima u Americi” pitao sam se kako izgraditi dokumentarni lik iz stvarnog života, lik iz Kushnerovog komada; kako ga razmontirati i prilagoditi Nininoj ideji.

Ne mogu povjerovati da sam Roy Cohn, niti mi je to cilj. Mogu se baviti nekim aspektima njegove ličnosti; nekim njegovim odlukama ili ideološkim ciljevima i smjerovima koji onda, pak, vode do nekih izvedbenih odluka. Ne mogu formalno uvjeravati publiku da sam Roy ili Urban – jer nisam niti jedan od njih dvojice. Volim trenutke u kojima se ne mora glumiti, nego kad točno znam otkud lik djeluje. Volim trenutke u kojima se otvara autentičnost, osobna priča spoji se s osobnom, afiniteti lica koje igram postanu mi jasni. Svaki glumac to, zapravo, donosi u ulogu, taj autentični dio sebe, ali meni se sviđa to raditi svjesno, s odlukom. Često osjećam da se traži: “Igraj to što piše i nemoj me gnjaviti”. Zato se i mučim u mainstream teatru u Hrvatskoj.

TELEGRAM: Je li to razlika koju ste nadomjestili sve intenzivnijim igranjem u Sloveniji?

MARČIĆ: Sa Slovenskim mladinskim gledališčem dogodilo se neko divno prepoznavanje.

TELEGRAM: A sve je počelo s Frljićem?

MARČIĆ: Neki dan sam se sjetio da smo se upoznali još 2006. u Braunschweigu, kad smo igrali predstavu “Izlog” Bobe i Nataše Rajković. Tada sam prvi put upoznao ekipu iz Mladinskog koja je na istom festivalu igrala Frljićevog “Izdajicu”. Zajedno smo bili šest dana i lijepo se upoznali. Nakon toga smo se opet sreli u Ljubljani kad smo u Mladinskom s Frljićem 2015. postavili predstavu “Kompleks Ristić”.

TELEGRAM: Koja je u Beogradu izazvala veliku buru…

MARČIĆ: Da… doživljena je s građanskim bijesom dijela pozorišnog svijeta, gomilom očekivanja, pretpostavki i sujeta. Uglavnom, s tom smo predstavom, koja mi je jako draga, započeli suradnju – obnovili smo je sada u listopadu pod naslovom “Misa za Jugoslaviju”, što je bio i podnaslov predstave “Kompleks Ristić”. Godinu poslije radili smo “Naše i vaše nasilje”. Tu su bili i Dean Krivačić i Nika Mišković. Tada sam bio u ansamblu riječkog Zajca koji je radio nekoliko koprodukcija s Mladinskim. Došlo je vrijeme pandemije, nakon koje se dogodio ponovni susret sa Sebastijanom Horvatom, a na kraju i s Ninom Rajić Kranjac.

Od 2015. sam tamo gost i to je jedino kazalište na ovim prostorima u kojem sam, kao vanjski, igrao više od jedanput. Sviđa mi se, da se vratim na vaše pitanje, način na koji se radi u tom teatru. Sviđa mi se princip postavki kazališta u kojem se, zapravo, svake sezone propitkuje jedna tema ali ne samo kazališno i formalno, već i kroz ine kazališne forme, okrugle stolove, filmove i razgovore. Primjera radi, ove je sezone u Mladinskom tema ‘Ljubav’, pa se istražuje gdje se sve u životu ljubav javlja, kako se i gdje manifestira, na koji način se komunicira u teatru, filozofiji, umjetnosti itd.

Lijepo je i to što postoji odgovornost ansambla naspram teme kojom se tijekom sezone bavi. Ljudi u tom kazalištu – što im često i zamjeraju – na neki su način širi od glume. Ne bave se samo dramskom ulogom. Često kreiraju svoje akcije, performanse, mnogi su i autori i pisci. Neki od kolega su bili na granici za vrijeme migrantske krize. Baviti se kazališnom izvedbom u kojem su svi sigurni pomalo je dosadno – mi kao nešto glumimo, a oni nas kao nešto gledaju… S Mladinskim je divno to što često u dosta projekata nitko nije siguran – ni glumci, ni redatelj, ni tehnika, ni publika pa ni kritika… Stalno netko nekog provocira, pa se tako provocira i tema! Zato Mladinsko nije samo kazalište i nije samo slovensko, već je polje u kojem se kazalište emanira na razne načine i na razne jezike…

TELEGRAM: Lijepo je slušati s koliko ljubavi govorite o njima.

MARČIĆ: Kada im je ovu sezonu tema ljubav!

TELEGRAM: Hahaha. Gledajući “Anđele u Americi”, u nekoliko mi je navrata na um palo jedno posve banalno pitanje – kako je stvarati, a onda i igrati predstavu koja traje šest i pol sati? Gledati je nije teško.

MARČIĆ: Nemam pojma. To je jedan vlak u koji uđeš i koji samo juri. Ne možeš znati što će se sve dogoditi; ne znaš hoće li početi padati kiša u tom velikom vremenskom rasponu pa je nećeš moći završiti, kao što je sada bio slučaj na posljednjim izvedbama. Naime, predstavu, to znate, igramo malo u interijeru, malo u eksterijeru. U petom satu predstave počela je padati kiša i u posljednjoj je pauzi došla redateljica te smo u kratkom vremenu prerežirali kraj. Cijela je ekipa pripremila sve da se uspije iznijeti.

Što se pripreme same predstave tiče – odnosno, kako oni to vole reći, Študija – ona je trajala dugo. Tri mjeseca duplih proba na kojima smo uglavnom bili svi. Rajić Kranjac je sjajna redateljica koja nije stala! Zahtjevno je raditi s njom jer je jako brza i uvijek dva koraka ispred, tako da zapravo ne stigneš ni ponoviti scenu, a ona je već smislila nešto novo.

Sam je komad “Anđeli u Americi” vrlo širok materijal, a način na koji se ona priprema dok ga radi je fantastičan jer, odjednom čita biografiju Mire Furlan, pa se bavi sjećanjima na Černobil i životom u Rusiji, a onda Reaganovom vladavinom. Širim, dakle, kontekstima – ima veliki fond asocijacija, i ne samo da o njima govori, već ih žestoko i non-stop upucava u predstavu. Sve svuda i odjednom.

TELEGRAM: E, da, super vam ide slovenski.

MARČIĆ: Pripremao sam se još za ranog djetinjstva gledajući slovensku televiziju (smijeh). Mi smo dosta, za vrijeme studija, išli gledati predstave u Sloveniju, ali me i tata, koji je kazališni redatelj, vodio u kazalište u Ljubljanu. Neki strah pred jezikom koji nije tvoj, a jest tvoj – jer odrastao sam u Jugoslaviji – možda postoji, ali meni je nekako blizak. Talentiran sam za jezike, to mogu reći, čujem detalje i glazbu jezika. Velika je stvar da u Mladinskom radim s odličnom lektoricom Matejom Dremelj.

TELEGRAM: U predstavi igrate većinski na slovenskom, ali dijelove izvodite i na hrvatskom. Je li taj trenutak šaltanja problematičan?

MARČIĆ: Užasno! Cijeli sam tekst naučio na slovenskom, pa sam ga prevodio na hrvatski i to je jedna velika konfuzija u glavi. Mislim na slovenskom i, kad usred predstave šaltam na hrvatski, zapravo mislim slovenski tekst i brzo ga prevodim na hrvatski! “Bolano!”, kako kažu Slovenci. Redateljica mi je predložila da u trenu kada moram igrati drugi lik, igram na zagorskom dijalektu. Vjerujte, to je, pak, nemoguće, nema nikakve šanse da iz slovenskog prelaziš u zagorski.

TELEGRAM: Onda ste udarili kontru i igrali na dalmatinskom narječju?

MARČIĆ: Prva mi je želja bila imitirati Vilija Matulu, a nekako sam završio na Miši Kovaču (smijeh).

TELEGRAM: “Strah i bijeda Trećeg Reicha” po Brechtu i u režiji Sebastijana Horvata, moram priznati, jedna je od najboljih predstava što sam je gledao u posljednje vrijeme. Dramaturški se tako lijepo zatvara i otvara, udara na sve strane, glumački je, u zanatskom smislu, izrazito snažna a izvođački vrlo, vrlo hrabra. Najčudnije od svega bilo mi je promatrati pojedince u publici kako se susprežu od smijeha. Kao da ih je strah.

MARČIĆ: Gledam sa strane svaku predstavu i volio bih snimati ljude koji se u zadnjem dijelu komada kidaju od smijeha, a još više one kod kojih postoji ogromna doza srama i bijesa. Teza te predstave jest da je desnica ljevici oduzela transgresiju. Radeći na predstavi, na desnicu smo gledali kao na novi punk. Bavili smo se time koliko je alternativna desnica ušla duboko u new age i u lijeve postavke, poput slobode govora. Ako meni netko smeta – zašto to ne bih mogao reći javno?

Alternativna desnica, pak, briše odgovornosti iz postavki demokracije i na taj je način ismijava. “Ako vi kažete ‘sloboda govora’, zašto ona ne vrijedi za sve”, pitaju se. I u tome su često banalno doslovni. Nema tu finesa, i tu je ljevica apsolutno nemoćna. Je li politička korektnost smiješna? Jest, ali ne znamo za drugo. Ona je i toliko bitna i toliko strašna u isto vrijeme. Demokracija je smiješna, ali ne znamo za drugo. Dakle, i dalje ćemo je koristiti, samo što je ona toliko osjetljiva i krhka da se može rasturiti u roku odmah, i to se događa. Ona ne postoji bez odraslosti i odgovornosti. Ta konačna scena u kojoj se dovodi u pitanje sve rodne, ideološke i rasne “svetinje” sukus je predstave.

Radeći na njoj, proučavali smo zašto su ljudi krenuli za Hitlerom sredinom 30-ih godina prošlog stoljeća. Nacionalsocijalizam je pružao ogroman privid slobode, sigurnosti i moći, sve je bilo dobro izdizajnirano, i bilo je cool biti dijelom toga. U nekom trenutku se i ti povedeš za time i kažeš: “Vau, ovo je genijalno i izgleda fantastično. Želim biti dio zajednice koja brine o meni, želim biti uz mlade… mladež… jugend”. Istraživali smo što je kome sloboda. Ideja je bila dobiti desničarsku predstavu a Brecht je, na neki način, bio vrsta Trojanskog konja, tako da gledatelj nije siguran u što je ušao.

TELEGRAM: Što bi, uopće, bila desna estetika u kazalištu?

MARČIĆ: To je pitanje koje smo si također postavili. Je li to nešto što se ne propitkuje jer, eto, zna se kako se Brecht igra u Ljubljani u 2020-ima? Želja je bila da cijela ta sloboda – koja nije bezopasna – u jednom trenutku izađe, i to bez filtera. Bez srama. Shvatili smo da bismo htjeli kritizirati lijeve kulturne ideje.

TELEGRAM: U predstavu ste ubacili i osobno iskustvo igranja u Sloveniji. Nekoliko napada s političke desnice bilo je usmjereno i na vaš račun jer, kao hrvatski glumac, igrate u Sloveniji, dok “slovenski glumci nemaju gdje igrati”.

MARČIĆ: Paralelno smo radili prvi i drugi dio predstave, a drugi se sastojao od toga da na određene teme vezane uz fašizam i kritiku ljevice radimo male autorske prizore, iz svog iskustva. Napravili smo materijal za nekoliko predstava. Sve je bilo duhovito i, u jednom malom sigurnom krugu to nije bilo strašno. No, izaći pred publiku…

TELEGRAM: Uh, vjerujem da je najteže bilo Stani Tomazinu kojemu, zapravo, glumački i pripada taj posljednji dio predstave koji ismijava sve, pa i invalide. Imao je težak zadatak.

MARČIĆ: Stanin dolazak na scenu uvijek svi iščekujemo s dozom straha i uzbuđenja, ali i zanimanja kako će reagirati nova publika. Mislim da je Stani posebno neugodno, ali u tome i uživa, kao da ga ulove s prstom u pekmezu. Ovog puta u nutelli. No, on zapravo dolazi pred publiku Mladinskog, pred ljude koji manje više znaju gdje su došli, dakle unutar jednog konteksta. Na početku predstave u Brechta smo ubacili rečenicu u usta jednom SS-ovcu: “Tu su same ljevičarske pičkice”. To su, dakle, ljudi koji tvore kontekst Mladinskog, ljudi s kojima komuniciramo.

Odavno sam primijetio da, radeći s Oliverom i putujući Europom s predstavama, zapravo na kraju komuniciramo isključivo s ljudima koji se s nama slažu, što nema smisla ako se baviš kazalištem koje je političko, dakle koje bi trebalo stvoriti dijalog ili sukob oko političke teme. Kazalištu je potreban sukob, na sceni ili s publikom. To smo htjeli učiniti i s ovom predstavom ali ovaj put sukobiti se s kulturnom ljevicom. Ovo je bio način na koji se ta transgresija suočava s kazališnom publikom, i to duhovito, ali i direktno.

TELEGRAM: Je li to tip satiričkog teatra u kojem biste vi ostali da ste ga imali prilike raditi u Zagrebu?

MARČIĆ: Da. Meni je lijepo kada mi je neugodno na sceni. Premijera predstava “Naše nasilje i vaše nasilje” u Beču ili premijera “Kompleksa Ristić” u Beogradu bili su mi čista jeza jer su nas hejtali ljudi iz različitih uglova. Znate, kazalište je i prije i poslije predstave. Volim razgovarati s publikom nakon predstave. Volim kad mi netko kaže: “Ja se ne slažem”. To je dobro. Stvari tada izlaze na vidjelo, otvoreno se razgovara o nekoj temi – problemi društva, suprotne strane, stvaranje dijaloga.

TELEGRAM: S Brechtom tjerate publiku da se razgoliti. Riječ je o nekom čudno voajersko-kazališnom iskustvu. Gledaš nešto, a ne bi to smio gledati. Kamoli u tome uživati.

MARČIĆ: To je jedna od teza koju je dramaturg Milan Marković htio provući. Svi smo ljudi. S kim komuniciraš? Zašto biraš neku stranu za komunikaciju? Treba komunicirati sa svima. Važno je da se pažnja i svijest osvrne i na to da smo tu zajedno, da naša dva svijeta – ili koliko ih je već – egzistiraju zajedno. U nedosljednostima.

TELEGRAM: Za “Braću Karamazove” se, i više od dvije godine nakon premijere, traži, što bi se reklo, ulaznica više.

MARČIĆ: Sve Oliverove predstave prvo se uzmu na nož i s hejtom, a onda postanu hit. “Hrvatsko glumište” je predstava koja je bila osuđivana i zbog koje su nas htjeli kamenovati, čak su i molili za naše duše. A onda dođe pola urbane riječke mlađe ekipe i nastane pičvajz. Pitaš se – opet se vraćam na onu temu komunikacije s istomišljenicima – je li to ok. Frljić s “Karamazovima” nije htio raditi političku predstavu, niti je htio ikakve analogije s današnjom Rusijom, ali nam se dan prije generalne probe dogodio kontekst. Putin je objavio svoju “vojnu akciju”.

Nismo znali kako na to reagirati jer je predstava, odjednom, dobila jednu težinu i novi kontekst. Počelo se otkazivati sve s ruskim predznakom i to je, vjerojatno, razlog zbog kojeg nismo putovali s predstavom. Ali, kako to biva s Oliverovim teatrom, predstava odjednom postane strašno aktualna, odnosno krene u neki dijalog sa svijetom i životom. Gušt je igrati “Karamazove” jer je struktura vrlo čvrsta, a ansambl ZKM-a ubija – ti ljudi spremni su na sve, na više razina. Volio bih da ta predstava dobije jedan svoj europski život.

TELEGRAM: Kad već nije Nagradu hrvatskog glumišta…

MARČIĆ: Da, to je jednostavno nevjerojatno. Imaš predstavu koja ne može biti neviđena jer je ogromna, a ipak je zaobiđena, prešućena. Ali, evo, čudo smo! Dobro, dobio je Korani nagradu za najbolju mušku ulogu, divan je… ali, ono – wtf, ljudi.

TELEGRAM: Zađimo u ljepši rukavac. Vaša je Kuća Klajn u Klanjcu oaza za kreativce… održavate umjetničke rezidencije, podržavate nezavisnu scenu. Kuća baš živi jedan lijepi život.

MARČIĆ: U jednom smo trenutku moja partnerica, producentica Dunja Bovan i ja osjetili uskost Zagreba. Dugogodišnje sistemsko uništavanje i raspadanje nezavisne scene poklapalo se s našom željom da se maknemo iz Zagreba. Ideja nam je bila nezavisnu scenu – ali ne samo kazališnu – pokušati dovesti u Klanjec, dati joj prostora za rad. Također, htjeli smo uključiti zajednicu u cijelu priču i vidjeti možemo li, na nivou grada Klanjca, susjednih općina, ali i cijele županije, dijeliti nešto kvalitetno s tom zajednicom.

Otvorili smo rezidencijalni prostor u kojem umjetnici mogu živjeti, stvarati, boraviti i kreirati bez nekog cilja ili nužnosti da se to negdje vidi. Već smo tri godine tamo, sve nam više i više ljudi dolazi i divno je kada imaš u kući malu grupu od pet glumaca koji rade predstavu. Doista je divno. Koproducenti smo predstave s KunstTeatrom koja će igrati na Dubrovačkim ljetnim igrama, podržavamo i cirkusku i plesnu scenu.

Uspijevamo kroz natječaje osigurati sufinanciranje iz Kulture Nove, ministarstva i EU projekata, ali u ovom trenu, na primjer, nema EU fonda kojim bismo mogli urediti i obnoviti cijelu kuću. U nekom smo međuprostoru – bavimo se nezavisnom kulturom, nismo ustanova, nismo poduzetnici, kuća je privatna… Ne uklapamo se baš najbolje u pretpostavljene kalupe. Ali uspijevamo zahvaljujući vlastitoj snalažljivosti i radu, donacijama predivnih ljudi koji vjeruju u projekt i prijateljima i obitelji, ali i lokalnoj zajednici koja nas je divno prihvatila.

TELEGRAM: Manjak financijskih sredstava motivirao vas je da sazovete radne akcije koje, unatoč pojmovnoj anakronosti, funkcioniraju.

MARČIĆ: Radne akcije krenule su odmah. Čim smo kupili kuću, krenuli smo s trodnevnom velikom radnom akcijom u kojoj smo razbijali, bacali, čistili. To se čak pokazalo terapeutskim (smijeh). Na neki je način to bilo vrlo provokativno za Dunju i mene. Okej, zovemo deset ljudi da nam nešto rade po kući, ali im ništa ne plaćamo zauzvrat. Ono što smo na posljednjoj radnoj akciji napravili stajalo bi na tržištu oko tisuću eura. Naravno, uložimo u materijal, hranu i cugu, a ljudi su gletali, farbali, gulili, razbijali. Strašan je gušt uopće čitav taj rad, ali je meni uvijek malo neugodno, a ne bi trebalo biti. Nekako smo se pogubili u tome da se sve mora platiti.

Živimo, s druge strane, u vremenu u kojem nitko nema vremena za pomoći, za asistenciju… Ali, eto, kino dvorana je završena, započeli smo s projekcijama; održavaju se plesne i cirkuske rezidencije i radionice. Kuća Klajn nije obiteljska kuća. Mi živimo, doduše, u jednom dijelu, ali je smatramo i doživljavamo kao društveni centar. Svakako bi trebalo napraviti predstavu koja se zove “Radna akcija”, a uskoro će biti i službeno otvaranje naše dvorane, ovo je sada sve kao neka probna faza.

TELEGRAM: Radite li trenutno na nekoj predstavi?

MARČIĆ: Ne. Ne radim. Ako me pozovu – odazvat ću se. Možda.

TELEGRAM: Ta nesigurnost ipak je produkt vaše vlastite volje. Triput ste bili u angažmanu… to je status za kojim mnogi vaši kolege žude.

MARČIĆ: Istina, u pravu ste, ali sada je jako teško biti slobodni umjetnik. Ako te neki redatelj ne dovede u projekt, teško da će te neko kazalište zvati. Odbio sam dvije uloge u zadnje vrijeme jer mi je bilo previše. To jest lova, ali je potrošiš u procesu rada – i sebe i lovu – pa si frustriran. A frustriran glumac je najgori suradnik! Danas predstave ne igraju puno, samo se rade nove, pa kao da se i ne isplati raditi ništa novo. Hiperprodukcija je zamijenila odlazak u kazalište. Ima stalno nešto novo ali nitko ne ide. Računao sam da ću, ako napravim “Ledu” u HNK-u i dvije predstave u Sloveniji, uz “Karamazove” i jednu predstavu u Kerempuhu, biti okej, ali nije baš tako. No, ne žalim se!

TELEGRAM: Čim odbijate, znači da ste okej.

MARČIĆ: Odbijam jer ne mogu biti u projektu frustriran. To nije dobro ni za koga . Ponekad mislim da to nije stvar slobode već komocije vlastitih izbora. Ali zato i ne živim u skupom Zagrebu, već negdje gdje je život jeftiniji. Blizu Klanjca su Brežice, tamo je hrana jeftinija!