Rođen sam 1961. u Zagrebu, u Petrovoj bolnici. No, vrlo brzo nakon mog rođenja, zbog prirode očeva posla, preselili smo u Đurđenovac gdje je, kao inženjer šumarstva, dobio posao u drvno industrijskom kombinatu. Tamo smo živjeli do moje šeste godine, nakon čega smo se vratili u Zagreb jer je tata dobio posao u Exportdrvu.

Uskoro sam krenuo u osnovnu školu i do osmog razreda sam pohađao OŠ Krešo Rakić u Novom Zagrebu. Pred kraj prvog polugodišta osmog razreda selimo u Rusiju zato što je tata dobio posao u Moskvi. Kao klinac od 13 i pol godina našao sam se u sasvim novom okruženju, u sasvim novoj kulturi. Nisam znao slova, ni riječi ruskog.

Crna Rusija za vladavine Brežnjeva

Bilo je to 1974. godine, vrijeme crne Rusije za vladavine Brežnjeva. Ljudi su bili sivi, namrgođeni. Vladala je potpuna depresija. Odlazak u okruženje koje je drugačije od onog u kojem sam odrastao bio mi je, posebice u tim godinama, potpuni šok.

No, nakon tri mjeseca, tijekom kojih sam danju išao u rusku školu, a u večernjim satima u jugoslavensku, progovorio sam ruski. Naučio sam pisati i čitati s lakoćom, iako se do tada nikada nisam susreo s ćirilicom.

Lijepa vremena

Proveli smo šest godina tamo i moram reći da su mi to bila jedna od ljepših vremena u životu, bez obzira na depresiju koja je vladala. S obzirom na to da u Rusiji srednja škola traje samo dvije godine, tamo sam završio srednju i sa 16 godina upisao fakultet. Odabir je pao na medicinu.

U tim godinama nitko ne zna ni što bi, ni gdje bi. I mene su morile iste brige. Međutim, kroz razgovor s obiteljskim prijateljima, između ekonomije, prava, arhitekture i medicine odabir je pao na medicinu. Zamišljao sam da baveći se medicinom mogu u potpunosti zadovoljiti svoju kreativnu prirodu.

Veliku ulogu u mom izboru imala je i jedna moja simpatija koja se odlučila za medicinu pa smo zajedno upisali 2 Gosudarstveni medicinski institut u Moskvi. To je bio jedan od boljih, ako ne i najbolji fakultet na koji su se mogli upisati strani državljani. Tu sam završio dvije i pol godine medicine, a onda smo se 1980. vratili u Hrvatsku.

47 dana pakla

Kako smo se iz Moskve vratili u ožujku, odlučio sam vrijeme do nove akademske godine što bolje iskoristiti i otišao sam u vojsku. Vojni rok služio sam u Novom Sadu i Titogradu. U vojsci sam se razbolio, dobio sam hepatitis B, ni dan danas ne znam kako. Proveo sam 47 dana na beogradskom VMA-u. Ubrzo su me otpustili iz vojske.

Po povratku u Zagreb upisao sam treću godinu medicine, s tim da sam morao položiti desetak ispita razlike jer se programi ruskog i našeg fakulteta nisu poklapali. Diplomirao sam u roku, a onda sam krenuo tražiti gdje ću stažirati.

Prvi susret s ginekologijom

Kao netko tko ne dolazi iz liječničke obitelji kao ni iz medicinskih krugova, nisam mogao pronaći staž. Četiri mjeseca sam volontirao, što u Hitnoj pomoći u Zagrebu, što u Domu zdravlja Sesvete, u kojem sam radio u ginekološkoj ordinaciji. To je bio moj prvi pravi susret s ginekologijom. I tu sam već malo zatitrao.

U to vrijeme moja je mama operirala maternicu. Svaki slobodni trenutak proveo sam uz nju, a kao mladom liječniku dozvoljavali su mi da dolazim i izvan vremena za posjete. U to sam vrijeme dobivao signale da bi ginekologija mogla biti moj poziv.

Znanstveni novak kod prof. Kurjaka

Potom sam godinu dana stažirao u Vinogradskoj, gdje mi se i rodio sin Filip, nakon čega je uslijedilo vrijeme za odluku – što specijalizirati. Najviše od svih grana privlačila me ginekologija, ponajviše zato što je multidisciplinarna. Možete se baviti trudnoćama, neplodnošću, kirurgijom… i tu sam se ja vidio. Tijekom specijalizacije prebacio sam se na endokrinologiju, odnosno na humanu reprodukciju i liječenje neplodnosti.

Proveo sam godinu dana na Vinogradskoj i pred sam kraj staža sreo sam kolegu koji je tada radio na Svetom Duhu kod profesora Asima Kurjaka, koji me pozvao da budem znanstveni novak na odjelu za ginekologiju. Tu sam proveo dvije godine volontirajući, bez dinara, bez kune, u timu od nas desetak, pišući jako puno znanstvenih radova, tridesetak članaka i nekoliko poglavlja u knjigama iz područja ultrazvuka u ginekologiji

Turbulentno, ali inspirativno

Profesor Kurjak je vrlo inteligentan, jako zahtjevan, izvrstan menadžer. On zna u osobi isprovocirati ono najbolje. Bilo je jako puno izazova, bilo je turbulentno, ali i inspirativno. Naučio sam pisati radove, ali i drugačije razmišljati.

Bilo je mukotrpno, ali ja drugačije ni ne znam. Osim što smo učili pisati znanstvene radove, imali smo ih mogućnost i prezentirati, pa sam u te dvije godine obišao dvadesetak zemalja prezentirajući te naše radove.

Zaljubio sam se u ultrazvuk

Puno samo radova objavljivali na temu color dopplera koji smo, među prvima u svijetu, koristili u svrhu ranog otkrivanja raka jajnika. Tu sam se zaljubio u ultrazvuk. Trud se uvelike isplatio, već 1991. godine.

Tim je dobio priliku svoje radove predstaviti na Prvom svjetskom kongresu ultrazvuka u ginekologiji i opstetriciji u Londonu. I tako sam ja, sa svojih 30 godina, prezentirao svoj rad na jednom takvom kongresu. To je bilo ogromno. I to je bio početak.

Poziv u kliniku na Beverly Hillsu

Po povratku iz Londona, dva mjeseca kasnije, profesor Kurjak mi je rekao da je razgovarao s profesorom Lawrenceom Plattom, svjetski poznatim ginekologom, s kojim je dogovorio razmjenu znanstvenih novaka. Ideja je bila da jedan njihov liječnik dođe k nama, a jedan naš ode u Ameriku.

Nisam dvojio ni sekunde. U trećem mjesecu 1991. počeo sam ganjati vizu za Ameriku i uskoro sam otišao u čuvenu kliniku Cedars-Sinai Medical Center na Beverly Hillsu. To je najveća privatna bolnica zapadne Amerike, došao sam u space shuttle.

Istraživanje pod pokroviteljstvom slavnog glumca

Taj je svemirski brod ubrzo dobio ogromnu donaciju. Jedan dan u kliniku je ušetao glumac Gene Wilder čija se supruga, glumica Gilda Radner liječila u toj bolnici, ali je preminula od raka jajnika. Budući da su žene u njenoj obitelji – mama, sestra, teta i baka – sve preminule od raka jajnika, on je odlučio donirati milijun dolara za rano istraživanje raka jajnika.

U studiju su bile uključene žene koje u obiteljskoj anamnezi imaju slučajeve raka jajnika, dojke, debelog crijeva i maternice, i to je istraživanje obuhvaćalo anamnezu, genetsku analizu, tumorske biljege i ultrazvuk.

U bolnici nisu imali nikoga tko je radio color doppler, to u Americi nitko do tada nije radio. I ja sam uključen u to istraživanje koje se vrlo brzo zahuktalo. Umjesto godinu, u Americi sam ostao pet godina. Tamo se rodio i moj drugi sin, Ian Borna. U pet godina, koliko sam na kraju tamo ostao kao klinički znanstveni novak, pregledali smo oko 600o žena.

U selidbi se izgubio indeks

U svoj toj zbrci i životu na dva kontinenta, nisam položio završni ispit. Po povratku u Hrvatsku javljam se profesoru Kurjaku koji je bio voditelj poslijediplomskog studija iz ultrazvuka u namjeri da položim taj ispit.

Vjerovali ili ne, saznajem da su se moji papiri i indeks, kako se faks selio, zagubili. Mjesecima sam obilazio Medicinski fakultet ne bih li došao do svog indeksa. No, nisam uspio. Dan danas se ne zna gdje su moji papiri završili. Nisam doktorirao što sam trebao i taj akademski segment mi je promaknuo. No, ja više volim raditi s pacijentima, nije mi bio forte da budem profesor nauka.

Profesionalni izazov

Sve to vrijeme bio sam u kontaktu s profesorom Šimunićem. On je tada bio šef Centra za endokrinologiju i fertilitet u Petrovoj bolnici u koju sam po povratku u Hrvatsku došao na specijalizaciju. Tu ostajem raditi sve do 2011. godine kada mi prof. Šimunić nudi da dođem u njegovu privatnu polikliniku.

To mi je profesionalno bio velik izazov, budući da su u kliniku dolazili parovi koji su imali problema s neplodnošću. Odlučio sam probati. Ostao sam kod njega dvije godine.

Kratki izlet u Rovinj

U međuvremenu sam završio subspecijalizaciju iz humane reprodukcije, ali se onda opet probudio moj nemirni duh. Svemu je kumovalo jedno ljeto u Rovinju u kojem sam upoznao jednu gospođu koja je imala agenciju za nekretnine. Ona me u jednom trenutku pitala zašto ja ne bih došao u Rovinj i otvorio ordinaciju, dodavši da cijela Istra ima manjak ginekologa. To me zaintrigiralo.

Kanio sam pokrenuti neku formu medicinskog turizma. Imao sam kolege raznih struka s kojima sam planirao pokrenuti biznis. No, sve je zahtijevalo i financijsku i logističku podršku. Nažalost, ideja, spletom okolnosti, nije zaživjela kako sam zamislio.

Vođen kreacijom uvodi novitete

U Rovinju je bilo posla, ali moj kreativni, inovativni duh me nagnao da se vratim u Zagreb. Otvorio sam ordinaciju, nazvao sam je GynNova. Zašto? Zato što sam htio uvesti novitete u hrvatsku ginekologiju.

Između ostalih, uveo sam sonobiopsiju. Zahvat kojim se uzima komadić endometrija, unutarnje sluznice maternice za analizu kod žena koje imaju obilna krvarenja i neredovite menstruacije, da vidimo je li problem u samom endometriju.

Naime, kod nekih žena postoje patologije, što polipi, što miomi, hiperplazije i zadebljanja. Do tada je klasični pristup kojim se analizirao endometrij bila kiretaža, što je bolno, neugodno iskustvo za ženu. Sonobiopsija je, s druge strane, bezbolna i manje agresivna. Izvodi se tako da se tankim kateterom, nježnim struganjem uzima materijal za analizu.

Taj kateter proizvodi jedna američka tvrtka čiji su čelnici u meni prepoznali tu strast prema inovacijama i ponudili su mi da postanem njihov Key Opinion Leader, osoba koja bi u Europi prezentirala njihov kateter i educirala ginekologe. Surađujući s njima, obišao sam pola Europe, ali, meni ono najvažnije, tu sam metodu uveo u Hrvatskoj.

Čarolija estetske ginekologije

Kako me uvijek vodila želja da radim nešto drugačije, nešto što nitko ne radi, prateći trendove u ginekologiji otkrio sam da se otvara jedno novo područje, ono estetske i rejuvenacijske ginekologije. Potpuno me to okupiralo. Puno sam čitao medicinsku literaturu, ali i ženske magazine koji su se ozbiljno bavili zdravstvenim temama. Primijetio sam da žene posebno hvale pomlađivanje vagine.

Dvije metode su se pokazale posebno uspješnima u tom području. Jedna je PRP, odnosno platelet-rich plasma, kod koje se ženi uzima pet mililitara krvi koji se procentrifugiraju. U toj epruveti se odvoji plazma od crvenih i bijelih krvnih zrnaca, nakon čega se ta plazma mikroinjekcijom izvuče u drugu epruvetu u koju se dodaju faktori rasta.

Ti faktori rasta potenciraju rast novih stanica i obnavljaju stare stanice u sluznici. I takva, obogaćena plazma se mikroinjekcijom injicira u određena područja vanjskog spolovila i rodnice. Metoda nema nikakvih nuspojava, budući da je riječ o vašoj vlastitoj plazmi. Indikacije za tu metodu su blage do srednje inkontinencije, suhoća rodnice, oslabljen ili potpuni izostanak orgazma te bolni odnosi što su simptomi menopauze, a što je u praksi donijelo jako dobre rezultate.

Inovacija u otkrivanju raka jajnika

Druga metoda koju sam uveo u Hrvatskoj je radiofrekvencija kod koje se, u trajanju pet minuta, vaginalnom sondom grije tkivo. Tako se potiče prokrvljenost. Nije toliko učinkovita kao PRP, oko 50 posto žena vrlo dobro reagira, ali je vrlo jednostavna u izvedbi.

Treća stvar na koju sam jako ponosan je International Ovarian Tumor Analysis ili skraćeno IOTA s kojom sam se susreo prije nekih pet godina, na kongresu u Montrealu. O čemu se radi? Prije sedam godina grupa liječnika koji su se bavili rakom jajnika odlučila je kreirati metodu za rano otkrivanje raka jajnika koja bi obuhvaćala sve aktualne pristupe, ali i više od toga. Tako je nastala IOTA metoda.

Što je IOTA metoda?

Koja je razlika između običnog ultrazvuka i IOTA metode? Ista je sonda, isti je postupak, samo nam kod IOTA metode softver, koji određeni ultrazvučni aparati imaju u sebi, omogućava da cistu ili tvorbu na jajniku puno detaljnije analiziramo uzimajući u obzir sedam parametara, od veličine tvorbe, do postajanja izraslina u cisti te sve do tumorskog biljega CA-125.

Softver na kraju izračuna koliko ta tvorba ili cista imaju rizik da budu zloćudni. Sve traje pet minuta i potpuno je bezbolno po ženu. Kada rezultat bude ispod 90 posto, nalaz šaljemo ginekološkom onkologu s našom procjenom. On je taj koji će odlučiti treba li operirati ili kontrolirati. Uspješnost ove metode u rukama iskusnog operatera je 90 posto.

Jedini je koristi u ovom dijelu Europe

Da bih dobio certifikat, morao sam položiti ispit u kojem sam morao 50-ak slučajeva dijagnosticirati pomoću IOTA metode i već je, uz nekoliko tisuća klinika u svijetu, i ja nekoliko godina prakticiram u Zagrebu.

Kako bi se pretraga mogla obaviti, na pregled treba donijeti nalaz tumorskog markera CA-125. Kandidati za pregled su prvenstveno žene koje imaju cistu ili tumor na jajniku, te žene koje imaju slučajeve raka jajnika, dojke, maternice ili debelog crijeva u obitelji. Ova bi pretraga, osobito u rizičnih skupina, trebala postati dio redovitog godišnjeg pregleda. Naime, rak jajnika je najzloćudniji, od svih ginekoloških rakova je najmaligniji i ima najveću stopu smrtnosti, a to ne mora biti slučaj s obzirom na to da imamo ovako uspješnu metodu ranog otkrivanja.

Također, treba osluškivati svoje tijelo i poći liječniku ako uočimo promjene. Jajnik je velik tri centimetra, leži u trbušnoj šupljini i inače ne pritišće ništa. Simptomi raka jajnika su napuhnutost, pritisak na mjehur i na debelo crijevo te naglo mršavljenje. Čim tumor počne rasti, on počinje pritiskati okolne organe i ligamente, no tada je već velik i to je problem.

Znanje je znanje dati

Moj duh nikada ne miruje. I dalje radim, ali stalno razmišljam o novim projektima. Trenutno me okupira ideja o mentoriranju. Moj sljedeći cilj je podijeliti iskustvo i znanje stečeno tijekom 35 godina mlađoj generaciji, osobito u ruralnim, negradskim krajevima Hrvatske.

Stoga uskoro krećem u obilazak ginekoloških ambulanti, što privatnih, što u domovima zdravlja, kako bih na licu mjesta educirao lokalne ginekologe vještinama koje sam stekao do sada. Čekam odgovore ravnatelja domova zdravlja i plan je obići što ih što više, cca dvadesetak domova zdravlja plus privatne ordinacije. Iznimno se tomu veselim jer kao što jedan moto kaže – “Nije znanje znanje znati nego je znanje znanje dati”.