U izbornoj noći činilo se da je stvar uglavnom riješena. Matematika je uvjerljivo favorizirala kombinaciju HDZ-a i Domovinskog pokreta, kojoj je nedostajao, tako je to tad izgledalo, tek jedan mandat za većinu u Saboru i novu vladu.
Bez obzira na komplikacije, jasno je da je većina kojoj bi okosnica bio HDZ i DP (ili dio DP-a) i dalje najvjerojatniji ishod poslijeizbornih pregovora. S druge strane, teško je ne notirati i kako su šanse nekog šireg protuhadezeovskog okupljanja, koje pokušava aranžirati SDP, danas ipak nešto više nego što su to bile u posljednjim satima 17. travnja.
Lekcija iz osnova demokracije
Formiranje većine od stranaka donedavne saborske oporbe koja bi, za početak, povukla odluku o imenovanju Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika i opozvala lex AP, kako stvari stoje, za barem dio ljudi u DP-u nije toliko neprihvatljivo. Niti je isključeno, ako bi došlo do takve većine, da se suradnja nastavi oko još nekih elementarnih pitanja pravednosti hrvatskog političkog sustava, poput izbornog zakona i(li) izbornih jedinica.
No, mimo konačnog raspleta pregovora o formiranju nove saborske većine i svega onoga što će taj rasplet, kakav god bio, značiti za hrvatsku politiku i društvo, valja istaknuti da je ovo što se upravo događa prilično kvalitetna lekcija iz osnova demokracije. Pogotovo za jedno demokratski neiskusno i (s namjerom) zapušteno društvo.
Posljednjih osam godina je, pritom, bilo dodatna lekcija o tome kako demokracija lako sklizne u autokraciju i kako je to kad jedan čovjek “može što hoće”, a bilo kakvi disonantni glasovi se lako i brzo učine nebitnima prikladnim “žetoniziranjem”. E, sad – barem zasad – više ne može što hoće. I zato i jest, nema sumnje, toliko zlovoljan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najmanji zajednički nazivnik
Problem je, dakako, dublji od Andreja Plenkovića. Demokracija se i inače u Hrvatskoj shvaćala kao igra koja se igra jednom u četiri godine, a svako naknadno usuglašavanje različitih stavova kao znak nedopustive političke slabosti. Ovo pregovaranje koje se prati u liveu, o sastavljanju nove većine, pokazuje ipak jednu drugačiju realnost. Onu u kojoj se, jer je takva bila volja birača, pokušava doći do najmanjeg zajedničkog nazivnika, kako bi se sklopilo većinu.
Taj nazivnik je, u slučaju velike protuhadezeovske koalicije, očekivano rudimentaran i svodi se na par temeljnih antikorupcijskih poteza. Tako da su kritike takve eventualne kombinacije, o tome da bi ljevica dovodila desnicu na vlast (i obrnuto), tek potvrda mršave elementarne političke pismenosti ili vlastitih prikrivenih motiva onih koji ih izriču.
Izvanredni izbori su okej
S druge strane, i HDZ, kao i onaj koji “može što hoće”, morat će – tako se bar trenutno čini – progutati “žabu” i prihvatiti neke politike koje im inače ne bi bile ni prvi, ni šezdesetprvi izbor. Što je i bit prave koalicijske vlasti, a ne onakve na kakve nas je HDZ naviknuo, sa stožernom strankom i nekoliko satelita koji se zadovolje šakom proračunskih eura i(li) omogućavanjem puke i manje-više prividne političke egzistencije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vrijedna demokratska lekcija bila bi i eventualni odlazak na izvanredne izbore, pa čak i bez sastavljanja nove saborske većine i vlade. Ne bi se radilo ni o kakvoj krizi ili nestabilnosti koja bi ugrozila same temelje sustava, radilo bi se o, manje-više, običnom danu u uredu jedne demokracije. Nije se postigla većina nakon izbora? Okej, idemo na druge.
Čak i da politički pejzaž nakon tih izvanrednih izbora bude sličan, pa čak i potpuno identičan sadašnjem, jasno je da bi se radilo o novoj partiji “karata”. S iskustvom ponovljenih izbora, do dogovora, bilo kakvog, bi se sigurno došlo lakše nego prije njih – uostalom, tako su se stvari uglavnom odigravale u drugim demokratskim zemljama.
U čekanju početka histerije
Teško je dovoljno naglasiti koliko su svi ovi scenariji, kako ovaj koji se trenutno odigrava s ozbiljnim pregovorima o slaganju većine u Saboru između nekoliko različitih igrača, tako i onaj koji bi se tek mogao odigrati – s izvanrednim izborima – korisni za demokratsku kulturu i akumuliranje demokratskih “utakmica” u nogama šire javnosti. Ne samo zbog pukog edukativnog značenja uobičajenih demokratskih procesa nakon izbora koji nisu izrodili jasnog pobjednika (što god predsjednik HDZ-a govorio o tome).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nego i zbog očekivanog dizanja histerije od dijela domaćih medija nestrpljivih da HDZ što prije okupi većinu i da se nastavi “business as usual” s netransparentnim državnim financiranjem medijskih projekata. Teško je, naime, posumnjati u to da će već od sljedećeg tjedna ili možda već nakon Praznika rada, krenuti pritisak na aktere u pregovorima oko toga kako sve skupa već predugo traje. Kako Hrvatska ulazi u eru političke nestabilnosti i kako je to problem ne samo za društvo, nego i za gospodarstvo, pa čak možda i turističku sezonu kao sveti gral svih domaćih ekonomskih pregnuća.
Ne bude li dogovora uopće ili se čak, sakloni Bože, dosadašnja oporba dogovori o privremenoj saborskoj većini i skorim izvanrednim izborima, eseji i eseji će se ispisati o “neodgovornosti”, “neozbiljnosti” i “destruktivnosti” politika kojima se ugrožava mir i životni standard građana. A HDZ i Plenkovića isticati, makar između redaka, kao jedine jamce stabilnog razvoja zemlje.
Sjećanje na 2016. godinu
U svemu tome će se pokušati zaboraviti da je Hrvatska relativno nedavno imala jednu sličnu, štoviše politički još nestabilniju godinu. Naime, 2016. je zemlju prvo vodila tehnička vlada Zorana Milanovića. Pa nefunkcionalna koalicija Most-HDZ koja je izabrala vladu na čijem je čelu bio Tihomir Orešković. Pa Oreškovićeva tehnička vlada. Pa, u zadnja dva mjeseca, ona koju je vodio Andrej Plenković, čija se, usput, saborska većina HDZ-Most raspala već početkom narednog proljeća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gospodarski rast iz te, politički najnestabilnije godine u modernoj povijesti Hrvatske, Plenkovićeva “politička stabilnost” uspjela je dostići tek 2021. Kad su se milijardama eura iz regularnih EU fondova pridružile i milijarde eura iz europskih programa za oporavak od pandemije.
I beskonačni pregovori i izvanredni izbori osnova su demokracije. Ali, u Hrvatskoj se baš zbog toga upravo sprema histerija
Andrej Plenković, barem zasad, više ne može što hoće. I zato i jest, nema sumnje, toliko zlovoljan
Ne bude li dogovora uopće ili se čak, sakloni Bože, dosadašnja oporba dogovori o privremenoj saborskoj većini i skorim izvanrednim izborima, eseji i eseji će se ispisati o 'neodgovornosti', 'neozbiljnosti' i 'destruktivnosti' politika kojima se ugrožava mir i životni standard građana. A HDZ i Plenkovića isticati, makar između redaka, kao jedine jamce stabilnog razvoja zemlje
U izbornoj noći činilo se da je stvar uglavnom riješena. Matematika je uvjerljivo favorizirala kombinaciju HDZ-a i Domovinskog pokreta, kojoj je nedostajao, tako je to tad izgledalo, tek jedan mandat za većinu u Saboru i novu vladu.
Danima kasnije, međutim, dogovora još nema, a predsjednik HDZ-a Andrej Plenković je iz javnog nastupa u javni nastup sve ljući i nervozniji. Zakompliciralo se na sve strane, DP je tvrd oko SDSS-a, SDSS je oko sebe okupio nacionalne manjine, HSLS i HNS neće čuti za koaliciju s DP-om bez manjina…
Bez obzira na komplikacije, jasno je da je većina kojoj bi okosnica bio HDZ i DP (ili dio DP-a) i dalje najvjerojatniji ishod poslijeizbornih pregovora. S druge strane, teško je ne notirati i kako su šanse nekog šireg protuhadezeovskog okupljanja, koje pokušava aranžirati SDP, danas ipak nešto više nego što su to bile u posljednjim satima 17. travnja.
Lekcija iz osnova demokracije
Formiranje većine od stranaka donedavne saborske oporbe koja bi, za početak, povukla odluku o imenovanju Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika i opozvala lex AP, kako stvari stoje, za barem dio ljudi u DP-u nije toliko neprihvatljivo. Niti je isključeno, ako bi došlo do takve većine, da se suradnja nastavi oko još nekih elementarnih pitanja pravednosti hrvatskog političkog sustava, poput izbornog zakona i(li) izbornih jedinica.
No, mimo konačnog raspleta pregovora o formiranju nove saborske većine i svega onoga što će taj rasplet, kakav god bio, značiti za hrvatsku politiku i društvo, valja istaknuti da je ovo što se upravo događa prilično kvalitetna lekcija iz osnova demokracije. Pogotovo za jedno demokratski neiskusno i (s namjerom) zapušteno društvo.
Posljednjih osam godina je, pritom, bilo dodatna lekcija o tome kako demokracija lako sklizne u autokraciju i kako je to kad jedan čovjek “može što hoće”, a bilo kakvi disonantni glasovi se lako i brzo učine nebitnima prikladnim “žetoniziranjem”. E, sad – barem zasad – više ne može što hoće. I zato i jest, nema sumnje, toliko zlovoljan.
Najmanji zajednički nazivnik
Problem je, dakako, dublji od Andreja Plenkovića. Demokracija se i inače u Hrvatskoj shvaćala kao igra koja se igra jednom u četiri godine, a svako naknadno usuglašavanje različitih stavova kao znak nedopustive političke slabosti. Ovo pregovaranje koje se prati u liveu, o sastavljanju nove većine, pokazuje ipak jednu drugačiju realnost. Onu u kojoj se, jer je takva bila volja birača, pokušava doći do najmanjeg zajedničkog nazivnika, kako bi se sklopilo većinu.
Taj nazivnik je, u slučaju velike protuhadezeovske koalicije, očekivano rudimentaran i svodi se na par temeljnih antikorupcijskih poteza. Tako da su kritike takve eventualne kombinacije, o tome da bi ljevica dovodila desnicu na vlast (i obrnuto), tek potvrda mršave elementarne političke pismenosti ili vlastitih prikrivenih motiva onih koji ih izriču.
Izvanredni izbori su okej
S druge strane, i HDZ, kao i onaj koji “može što hoće”, morat će – tako se bar trenutno čini – progutati “žabu” i prihvatiti neke politike koje im inače ne bi bile ni prvi, ni šezdesetprvi izbor. Što je i bit prave koalicijske vlasti, a ne onakve na kakve nas je HDZ naviknuo, sa stožernom strankom i nekoliko satelita koji se zadovolje šakom proračunskih eura i(li) omogućavanjem puke i manje-više prividne političke egzistencije.
Vrijedna demokratska lekcija bila bi i eventualni odlazak na izvanredne izbore, pa čak i bez sastavljanja nove saborske većine i vlade. Ne bi se radilo ni o kakvoj krizi ili nestabilnosti koja bi ugrozila same temelje sustava, radilo bi se o, manje-više, običnom danu u uredu jedne demokracije. Nije se postigla većina nakon izbora? Okej, idemo na druge.
Čak i da politički pejzaž nakon tih izvanrednih izbora bude sličan, pa čak i potpuno identičan sadašnjem, jasno je da bi se radilo o novoj partiji “karata”. S iskustvom ponovljenih izbora, do dogovora, bilo kakvog, bi se sigurno došlo lakše nego prije njih – uostalom, tako su se stvari uglavnom odigravale u drugim demokratskim zemljama.
U čekanju početka histerije
Teško je dovoljno naglasiti koliko su svi ovi scenariji, kako ovaj koji se trenutno odigrava s ozbiljnim pregovorima o slaganju većine u Saboru između nekoliko različitih igrača, tako i onaj koji bi se tek mogao odigrati – s izvanrednim izborima – korisni za demokratsku kulturu i akumuliranje demokratskih “utakmica” u nogama šire javnosti. Ne samo zbog pukog edukativnog značenja uobičajenih demokratskih procesa nakon izbora koji nisu izrodili jasnog pobjednika (što god predsjednik HDZ-a govorio o tome).
Nego i zbog očekivanog dizanja histerije od dijela domaćih medija nestrpljivih da HDZ što prije okupi većinu i da se nastavi “business as usual” s netransparentnim državnim financiranjem medijskih projekata. Teško je, naime, posumnjati u to da će već od sljedećeg tjedna ili možda već nakon Praznika rada, krenuti pritisak na aktere u pregovorima oko toga kako sve skupa već predugo traje. Kako Hrvatska ulazi u eru političke nestabilnosti i kako je to problem ne samo za društvo, nego i za gospodarstvo, pa čak možda i turističku sezonu kao sveti gral svih domaćih ekonomskih pregnuća.
Ne bude li dogovora uopće ili se čak, sakloni Bože, dosadašnja oporba dogovori o privremenoj saborskoj većini i skorim izvanrednim izborima, eseji i eseji će se ispisati o “neodgovornosti”, “neozbiljnosti” i “destruktivnosti” politika kojima se ugrožava mir i životni standard građana. A HDZ i Plenkovića isticati, makar između redaka, kao jedine jamce stabilnog razvoja zemlje.
Sjećanje na 2016. godinu
U svemu tome će se pokušati zaboraviti da je Hrvatska relativno nedavno imala jednu sličnu, štoviše politički još nestabilniju godinu. Naime, 2016. je zemlju prvo vodila tehnička vlada Zorana Milanovića. Pa nefunkcionalna koalicija Most-HDZ koja je izabrala vladu na čijem je čelu bio Tihomir Orešković. Pa Oreškovićeva tehnička vlada. Pa, u zadnja dva mjeseca, ona koju je vodio Andrej Plenković, čija se, usput, saborska većina HDZ-Most raspala već početkom narednog proljeća.
Gospodarski rast iz te, politički najnestabilnije godine u modernoj povijesti Hrvatske, Plenkovićeva “politička stabilnost” uspjela je dostići tek 2021. Kad su se milijardama eura iz regularnih EU fondova pridružile i milijarde eura iz europskih programa za oporavak od pandemije.