Možda čak ni same ljude unutar SDP-a, a da ne govorim o tome koliko je daleko ono Bernardićevo doba kad su mediji mjesecima bili puni tekstova, intervjua i analiza upravo s ovim pitanjem: kakva je budućnost SDP-a. Ali to jest jedno od presudnih pitanja demokracije, pa i ljevice u Hrvatskoj, svemu unatoč.
Što smo naučili prošloga tjedna?
To što ono nijednom nije zatvoreno kako treba, niti je na njega ponuđen neki suvisao i dugotrajan odgovor, ne znači da je važnost tog pitanja nestala. Jer ako su na neka pitanja ovi izbori definitivno ponudili odgovor, to su sljedeća: prvo, SDP nema nikakve šanse u odmjeravanju s HDZ-om, ali je isto tako daleko druga najsnažnija stranka u Hrvatskoj, budući da je razlika između SDP-a i prve sljedeće još i veća u odnosu na razliku između HDZ-a i SDP-a.
Drugo, sad je već po tko zna koji put dokazana činjenica da je, ma koliko da ne volim tu riječ, ali bolje za objašnjenje ovoga nema, SDP jedna od dvije stožerne stranke u zemlji, koju ni odlazak pola kluba zastupnika ne može uzdrmati, niti ovi koji su otišli mogu politički preživjeti.
Povijest se naprosto ponovila
Ovo što se sada dogodilo Socijaldemokratima, dogodilo se svojevremeno Hrvatskim nezavisnim demokratima Josipa Manolića i Stipe Mesića, nakon što su napustili HDZ. Treće, ovo s Milanovićem i SDP-om postalo je sad već poslovično mrcvarenje, što se pokušava zamagliti s nastojanjima da se dogovori nemoguće, a stvari su jednostavne da jednostavnije ne mogu biti.
Sve ovo što se događa sa SDP-om posljednjih godina, kompletno ideološko lutanje, nedostatak hrabrosti i inicijative kad je ona potrebna, na koncu evo i činjenica da i dalje imamo malo modificirani Šeksov izborni zakon iz 1999. godine i županijski ustroj zemlje, sve je to posljedica patološke vezanosti SDP-a i njegovih glasača za Zorana Milanovića te apsolutnog nerada tog čovjeka, kad je bio na poziciji da je nešto mogao napraviti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Možemo to neće moći popuniti
A čovjek je prije svega dokazani luzer koji je izgubio sve parlamentarne izbore od HDZ-a, s izuzetkom onih koje bi dobio bilo tko da je bio na čelu SDP-a u tom trenutku. Potom ni po jednoj osnovi nije u idejnom smislu socijaldemokrat i esdepeovac, a na koncu ga i savršeno nije ni briga za tu partiju.
Stoga bi možda i najljekovitiji učinak ovih izbora bio taj da se u SDP-u konačno okane iluzije i ideje da Zoran Milanović još uvijek može i treba biti netko tko će ih voditi. Pogotovo u situaciji u kojoj ni on sam to ne želi. I na koncu, četvrto, sva izborna istraživanja pokazuju da je SDP stranka koja ima uvjerljivo najmanje glasača među najmlađim glasačima. Točnije, samo 10,7 posto glasača u dobnoj skupini od 18 do 29 godina glasa za SDP.
Kad ova četiri očita zaključka koja proizlaze s proteklih izbora poredamo zajedno, doista je i za sam SDP, ali i za hrvatsko društvo u cjelini, presudno pitanje kamo dalje? Jer bez jakog i dugoročno održivog SDP-a put za nepovratnu dominaciju desnice bit će širom otvoren, a tu prazninu Možemo neće moći popuniti, jer takva opcija u ovakvom društvu i s neizgrađenom nacionalnom infrastrukturom ima svoje limite na nekih 15-ak posto birača.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kome se ta partija zapravo obraća
I ok, barem su na ono pitanje u vezi Milanovića odgovorili birači. No, na pitanje budućnosti, odnosno na pitanje kako preživjeti biološki odlazak prirodnih birača, SDP još uvijek nema odgovor. Pri čemu on ne može biti isključivo u pitanju čelnog čovjeka, odnosno lidera. Istina, lider stranku vuče naprijed i može i treba biti dodana vrijednost koji će na postojeću podršku dodati osobnih, često i presudnih 4-5 posto.
No, uzalud je i najbolji lider, ako ne postoji stabilna glasačka baza, od barem 20-25 posto birača. I tu će SDP vrlo skoro biti u ozbiljnom problemu, posebno s obzirom na to da i dalje nema odgovora na pitanje kome se ta partija zapravo obraća i koga želi ponajviše reprezentirati.
Odnosno, da pojednostavnim, nalazimo se još jednom na pitanju programa i komuniciranja tog programa. Jesu li, dakle, ciljana skupina oni preživjeli i solidno obrazovani pripadnici više srednje klase koji žive u većim gradovima, je li to možda freelancerski prekarijat u kulturi, dizajnu, novinarstvu i umjetnosti? Je li to armija zaposlenih i potplaćenih ljudi u uslužnim djelatnostima ili su to sezonski radnici u turizmu?
Članak se nastavlja ispod oglasa
SDP mnoga pitanja nije raspravio
Jesu li to mali poljoprivredni proizvođači ili oni rijetki preostali industrijski inženjeri? Jesu li to umirovljenici ili mladi koji tek stupaju u život i na tržište rada? Na koncu, jesu li to oni koji žele više nacionalne države, oni koji vide prirodnom suradnju između postjugoslavenskih republika ili oni koji još uvijek vjeruju u europski projekt?
Jesu li to mladi znanstvenici i što ćemo sa stranim radnicima? A što s porezom na nekretnine? Što s pitanjem reindustrijalizacije i domaćih proizvoda u turističkoj ponudi. Što s obalom, i tako dalje?
Vrijeme im sve brže otkucava
Sve su ovo pitanja koja SDP još uvijek nije raspravio, a kamoli na njih odgovorio, iako je kopirajući Možemo konačno progovorio o problematici stanogradnje za dugoročni najam i počeo nešto formulirati oko poreza na nekretnine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ukratko, bez obzira na objektivno težak poraz na ovim izborima i na ozbiljan problem s dugoročnom održivosti, SDP još uvijek jedini u opoziciji ne mora misliti na izgradnju stranačke infrastrukture po zemlji, još uvijek ima najveći broj zastupnika, vidljivost u javnosti i odlične prihode.
Zahvaljujući svemu tome ta stranka ima još malo vremena, resursa i medijske pažnje da pronađe neki svoj novi put u budućnost. A iz tih programskih procesa se onda lako izrodi lider. No, vrijeme je počelo sve brže otkucavati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što će biti sa SDP-om? Vrijeme da pronađu pravog lidera počelo je sve brže otkucavati
Bez jakog i dugoročno održivog SDP-a, put za nepovratnu dominaciju desnice bit će širom otvoren
Ako su na neka pitanja ovi izbori definitivno ponudili odgovor, to su sljedeća: Prvo, SDP nema nikakve šanse u odmjeravanju s HDZ-om, ali je isto tako daleko druga najsnažnija stranka u Hrvatskoj, budući da je razlika između SDP-a i prve sljedeće još i veća u odnosu na razliku između HDZ-a i SDP-a.
Znam da pitanje o tome što će biti sa SDP-om u aktualnoj situaciji iščekivanja sastavljanja većine, Plenkovićevih i Milanovićevih poteza, tragikomičnih odluka Ustavnog suda, pitanja kako će se postaviti Domovinski pokret i Milorad Pupovac te generalno povišenih tenzija u javnosti, zapravo trenutačno ne zanima skoro nikoga.
Možda čak ni same ljude unutar SDP-a, a da ne govorim o tome koliko je daleko ono Bernardićevo doba kad su mediji mjesecima bili puni tekstova, intervjua i analiza upravo s ovim pitanjem: kakva je budućnost SDP-a. Ali to jest jedno od presudnih pitanja demokracije, pa i ljevice u Hrvatskoj, svemu unatoč.
Što smo naučili prošloga tjedna?
To što ono nijednom nije zatvoreno kako treba, niti je na njega ponuđen neki suvisao i dugotrajan odgovor, ne znači da je važnost tog pitanja nestala. Jer ako su na neka pitanja ovi izbori definitivno ponudili odgovor, to su sljedeća: prvo, SDP nema nikakve šanse u odmjeravanju s HDZ-om, ali je isto tako daleko druga najsnažnija stranka u Hrvatskoj, budući da je razlika između SDP-a i prve sljedeće još i veća u odnosu na razliku između HDZ-a i SDP-a.
Drugo, sad je već po tko zna koji put dokazana činjenica da je, ma koliko da ne volim tu riječ, ali bolje za objašnjenje ovoga nema, SDP jedna od dvije stožerne stranke u zemlji, koju ni odlazak pola kluba zastupnika ne može uzdrmati, niti ovi koji su otišli mogu politički preživjeti.
Povijest se naprosto ponovila
Ovo što se sada dogodilo Socijaldemokratima, dogodilo se svojevremeno Hrvatskim nezavisnim demokratima Josipa Manolića i Stipe Mesića, nakon što su napustili HDZ. Treće, ovo s Milanovićem i SDP-om postalo je sad već poslovično mrcvarenje, što se pokušava zamagliti s nastojanjima da se dogovori nemoguće, a stvari su jednostavne da jednostavnije ne mogu biti.
Sve ovo što se događa sa SDP-om posljednjih godina, kompletno ideološko lutanje, nedostatak hrabrosti i inicijative kad je ona potrebna, na koncu evo i činjenica da i dalje imamo malo modificirani Šeksov izborni zakon iz 1999. godine i županijski ustroj zemlje, sve je to posljedica patološke vezanosti SDP-a i njegovih glasača za Zorana Milanovića te apsolutnog nerada tog čovjeka, kad je bio na poziciji da je nešto mogao napraviti.
Možemo to neće moći popuniti
A čovjek je prije svega dokazani luzer koji je izgubio sve parlamentarne izbore od HDZ-a, s izuzetkom onih koje bi dobio bilo tko da je bio na čelu SDP-a u tom trenutku. Potom ni po jednoj osnovi nije u idejnom smislu socijaldemokrat i esdepeovac, a na koncu ga i savršeno nije ni briga za tu partiju.
Stoga bi možda i najljekovitiji učinak ovih izbora bio taj da se u SDP-u konačno okane iluzije i ideje da Zoran Milanović još uvijek može i treba biti netko tko će ih voditi. Pogotovo u situaciji u kojoj ni on sam to ne želi. I na koncu, četvrto, sva izborna istraživanja pokazuju da je SDP stranka koja ima uvjerljivo najmanje glasača među najmlađim glasačima. Točnije, samo 10,7 posto glasača u dobnoj skupini od 18 do 29 godina glasa za SDP.
Kad ova četiri očita zaključka koja proizlaze s proteklih izbora poredamo zajedno, doista je i za sam SDP, ali i za hrvatsko društvo u cjelini, presudno pitanje kamo dalje? Jer bez jakog i dugoročno održivog SDP-a put za nepovratnu dominaciju desnice bit će širom otvoren, a tu prazninu Možemo neće moći popuniti, jer takva opcija u ovakvom društvu i s neizgrađenom nacionalnom infrastrukturom ima svoje limite na nekih 15-ak posto birača.
Kome se ta partija zapravo obraća
I ok, barem su na ono pitanje u vezi Milanovića odgovorili birači. No, na pitanje budućnosti, odnosno na pitanje kako preživjeti biološki odlazak prirodnih birača, SDP još uvijek nema odgovor. Pri čemu on ne može biti isključivo u pitanju čelnog čovjeka, odnosno lidera. Istina, lider stranku vuče naprijed i može i treba biti dodana vrijednost koji će na postojeću podršku dodati osobnih, često i presudnih 4-5 posto.
No, uzalud je i najbolji lider, ako ne postoji stabilna glasačka baza, od barem 20-25 posto birača. I tu će SDP vrlo skoro biti u ozbiljnom problemu, posebno s obzirom na to da i dalje nema odgovora na pitanje kome se ta partija zapravo obraća i koga želi ponajviše reprezentirati.
Odnosno, da pojednostavnim, nalazimo se još jednom na pitanju programa i komuniciranja tog programa. Jesu li, dakle, ciljana skupina oni preživjeli i solidno obrazovani pripadnici više srednje klase koji žive u većim gradovima, je li to možda freelancerski prekarijat u kulturi, dizajnu, novinarstvu i umjetnosti? Je li to armija zaposlenih i potplaćenih ljudi u uslužnim djelatnostima ili su to sezonski radnici u turizmu?
SDP mnoga pitanja nije raspravio
Jesu li to mali poljoprivredni proizvođači ili oni rijetki preostali industrijski inženjeri? Jesu li to umirovljenici ili mladi koji tek stupaju u život i na tržište rada? Na koncu, jesu li to oni koji žele više nacionalne države, oni koji vide prirodnom suradnju između postjugoslavenskih republika ili oni koji još uvijek vjeruju u europski projekt?
Jesu li to mladi znanstvenici i što ćemo sa stranim radnicima? A što s porezom na nekretnine? Što s pitanjem reindustrijalizacije i domaćih proizvoda u turističkoj ponudi. Što s obalom, i tako dalje?
Vrijeme im sve brže otkucava
Sve su ovo pitanja koja SDP još uvijek nije raspravio, a kamoli na njih odgovorio, iako je kopirajući Možemo konačno progovorio o problematici stanogradnje za dugoročni najam i počeo nešto formulirati oko poreza na nekretnine.
Ukratko, bez obzira na objektivno težak poraz na ovim izborima i na ozbiljan problem s dugoročnom održivosti, SDP još uvijek jedini u opoziciji ne mora misliti na izgradnju stranačke infrastrukture po zemlji, još uvijek ima najveći broj zastupnika, vidljivost u javnosti i odlične prihode.
Zahvaljujući svemu tome ta stranka ima još malo vremena, resursa i medijske pažnje da pronađe neki svoj novi put u budućnost. A iz tih programskih procesa se onda lako izrodi lider. No, vrijeme je počelo sve brže otkucavati.