Pogledala sam novi film s Jessicom Chastain i zapitala se - postoji li uopće majčinski instinkt?
U 21. stoljeću ideja majčinskog instinkta reevaluirana je u svjetlu novih znanstvenih spoznaja
Redateljski prvijenac proslavljenog kinematografa Benoîta Delhommea (Teorija svega, Ljubavnik Lady Chatterley), Mother’s Instinct, otvara se hitchcockijanskim pogledom u susjedno dvorište, u kojem žena odjevena u haljinu kakvu bi vjerojatno nosila i Jackie O. u rukama drži buket svježe ubranog cvijeća. Već u uvodnoj sceni, čija je napetost dodatno naglašena soundtrackom Anne Nikitin što neodoljivo podsjeća na onaj Bernarda Herrmanna u Vertigu, naslućuje se smjer razvoja priče.
Ubrzo saznajemo da Alice (Jessica Chastain) pažljivo prati svaki korak svoje susjede Céline (Anne Hathaway) s ciljem da joj za rođendan priredi uspješnu zabavu iznenađenja. Naime, Alice i Céline najbolje su prijateljice s međusobno nerazdvojnim sinovima jedincima (mokri san svake dvanaestogodišnjakinje) koje žive u prekrasnom američkom predgrađu čiju idiličnost ističu i stylish odjevne kombinacije u kojima svakoga dana vrtlare i ispraćaju muževe na posao.
A iako se u filmu u nekoliko navrata spominju J. F. Kennedy i nadmetanje sa Sovjetima za Mjesec, šezdesete u kojima se odvija radnja ove psihodrame daleko su od hipija i borbe za ženska prava. Po svemu sudeći, u vrijeme dok Alice i Céline plijeve ruže, Betty Friedan još nije objavila The Feminine Mystique, knjigu koja se danas smatra svojevrsnim katalizatorom drugog feminističkog vala, zbog čega one i dalje žive životom tipičnih američkih kućanica (zamislite idiličnu obitelj s platna Normana Rockwella).
“Problem bez imena”
No nezadovoljstvo koje Friedan uočava kod visokoobrazovanih bijelih kućanica, a naziva “problemom bez imena”, ipak izbija na površinu u nekim scenama, poput one u kojoj Alice izražava želju za povratkom na posao, nakon čega je suprug (Anders Danielsen Lie) uvjerava kako to nije potrebno s obzirom na njegovo nedavno promaknuće. “Uvijek možeš pisati za školske novine”, predlaže joj naposljetku.
Friedan oštro kritizira “američki san”, uvelike oslonjen na koncept nuklearne obitelji u kojoj žena igra ulogu njegovateljice i kućanice, a muškarac stavlja kruh na stol. Činjenica da su brojne žene s kojima je Friedan razgovarala prilikom pisanja knjige duboko nesretne i nezadovoljne svojim životima, neovisno o tome što naizgled imaju sve – i bogatog muža, i zdravu djecu, i predivnu kuću s okućnicom, i kućanske aparate koji im navodno trebaju olakšati pečenje kolača – prokazala je klimave i trule temelje na kojima je sagrađeno (američko) društvo.
I majčinski instinkt jedan je od konstrukata kojima se žene držalo u podređenosti. Smatran esencijalnim dijelom ženskog iskustva, koristio se za opravdanje društvenog poretka u kojem je ženama gotovo isključivo dozvoljeno da budu majke, domaćice i odgajateljice, odnosno da u svojim nebesko plavim kompletićima biraju prekrivače, mijenjaju pelene i mijese tijesto, dok njihovi muževi ganjaju uspjeh na poslu i privređuju za obitelj.
Ideja majčinskog instinkta pojednostavila je iskustvo majčinstva, predstavivši brigu o djetetu kao nešto što ženama dolazi posve prirodno, baš poput trudnoće i dojenja (iako bi se i o tome dalo raspravljati), zbog čega su mnoge majke uvjerene da s njima nešto nije u redu ako stvari nakon dolaska iz bolnice ne teku onako glatko kao što misle da bi trebale.
Za razliku od Céline, Alice nije toliko predana ulozi majke i domaćice. U jednom joj trenutku čak priznaje i da se nakon poroda bojala u ruke primiti svoje prvo dijete, a neovisno o tome što se to ne eksplicira (u duhu vremena, valja nadodati), jasno je da je riječ o postporođajnoj depresiji. No, Delhomme se idejom majčinskog instinkta poigrava i u slučaju Céline, čiji sin stradava u nesreći koju ona kao majka ne uspijeva spriječiti. Potonji tragični događaj promijenit će odnos između dviju najboljih prijateljica, a majčinstvo ubrzo postati glavni izvor napetosti i sukoba.
50 nijansi majčinstva
U 21. stoljeću ideja majčinskog instinkta reevaluirana je u svjetlu novih znanstvenih spoznaja. Oksitocin, tzv. hormon ljubavi ključan za zbližavanje majke s djetetom, proizvodi se tijekom trudnoće te pri porodu i dojenju, a okosnica je materinjeg instinkta. Njegovo lučenje aktivirat će i amigdalu, dio mozga koji majku čini osjetljivijom na potrebe svoje bebe (i čije je povećanje razlog zbog kojeg žene čuju dječji plač čak i kroz debele zidove). No rezultati istraživanja objavljenog 2013. pokazali su da i očevi koji skrbe o svojoj bebi luče jednake razine oksitocina kao majke, iako biološki nisu sposobni iznijeti trudnoću, čime je raskrinkana ideja majčinskog instinkta kao nečeg inherentno ženskog.
Još jedno istraživanje provedeno 2014. na uzorku od 48 homoseksualnih parova koji su živjeli u klasičnoj nuklearnoj zajednici te s (posvojenim) djetetom bili od prvog dana njegova života, pokazalo je da se i muškarcima, kada su primarni skrbnik, amigdala aktivira na isti način kao i biološkim majkama.
Dakle, majke imaju inicijalnu prednost jer tijelo oksitocin luči kako bi im pomoglo da lakše iznesu trudnoću (oksitocin održava prokrvljenost maternice, uzrokuje kontrakcije koje pokreću porod, pomaže kod rastezanja mišića zdjelice i rodnice te pri nošenju s bolovima), ali lučit će ga i svi ostali uključeni u skrb o djetetu, neovisno o tome radi li se o očevima ili o baki i djedu. To ukazuje na nešto drugačiji pogled na “majčinstvo” od onog koje dominira društvenim narativom. Biti roditelj djetetu zapravo je stvar izbora jer se amigdala može aktivirati i predanim roditeljstvom. To je razlog zbog kojeg se čak i posvojitelji s endokrinološkog aspekta mogu smatrati “biološkim roditeljima”: njihova tijela proizvode oksitocin koji potpomaže zbližavanje s djetetom neovisno o tome što ono nije njihov izravni potomak.
Samoispunjavajuće proročanstvo
S obzirom na ulogu koju društvo ima u shvaćanju majčinstva, u nuklearnoj obitelji, u kakvoj žive i Alice i Céline, majke su primarne skrbiteljice koje sve vrijeme provode s djecom, dok su očevi uglavnom odsutni, zaduženi za ekonomsku stabilnost zajednice. Budući da fizički kontakt potiče proizvodnju oksitocina (maženje, gledanje u oči i držanje za ruke samo su neke od radnji koje pospješuju njegovo lučenje), i za očekivati je da će se odsutni muškarci osjećati izmješteno u roditeljstvu.
Riječ je o samoispunjavajućem proročanstvu – upravo zbog naglaska koje društvo stavlja na žensku ulogu majke, ona će posljedično i provoditi više vremena s bebom te se više zbližiti s njom, što će dovesti i do potvrde postojećeg društvenog očekivanja. Nasreću, stvari su danas u usporedbi s 1960-ima znatno drugačije: sve više očeva koristi roditeljski dopust te se posvećuje odgoju i brizi o djetetu.
A iako se film konceptom majčinskog instinkta bavi na poprilično neujednačen i površan način – riječ je o remakeu belgijskog psihološkog trilera Duelles iz 2018 koji je pak adaptacija romana Barbare Abel objavljenog 2012, iz kina sam izašla zabavljena apsurdnošću radnje i lijepim kostimima. Iako sam sigurna da ću već za koji dan zaboraviti na sukob glavnih junakinja, film me potaknuo da se zapitam postoji li uopće majčinski instinkt ili je riječ o samo još jednom mitu patrijarhata. Ispada da svi mi možemo biti Majka samo ako se potrudimo.